Firma “Almy” iz Zenice zaslužuje podršku svakog vjernika

Ponedjeljak je, 12. 10. 2015., poslije podne… Krenula sam u rodni Tešanj i, kao i obično, na izlazu iz Sarajeva zapala u kolonu automobila kojoj se nije nazirao kraj… Zvuk svirena nervoznih vozača, psovke, galama i inati koji završavaju udesima, postali su svakodnevnica Sarajlija, pa se i ovaj dan ništa nije razlikovao od prethodnih… Ovoga puta i mene je počela hvatati nervoza jer je nastupilo ikindijsko vrijeme, a vjernik mora da vodi računa o svojim namazima i njihovom klanjanju na vrijeme.

Konačno sam došla do autoputa i smirila svoje srce gledajući na sat i računajući vrijeme preostalo do akšama. Bila sam sretna i zadovoljna, znala sam da ima još puno vremena i da se neću približiti zabranjenom vremenu za namaz (kad sunce zalazi). Trebalo je samo da se negdje abdestim.

Već sam imala plan, kao i bezbroj puta ranije, da uzmem abdest na prvoj benzinskoj pumpi, a moja putna serdžada svuda je sa mnom tako da je lahko pronaći mjesto za namaz. Nisam htjela rizikovati tražeći džamiju i skretati s puta kako ne bih opet negdje zapala u gužvu.

Skrenula sam na benzinsku pumpu u kojoj je nekad bio smješten Kalen. Uzela sam svoj peškir i obratila sam se neljubaznom zaposleniku, koji je odmah svojim pogledom pokazao ono što mu u srcu leži.

Ljubazno sam ga pozdravila, zamolila da mi pokaže toalet i objasnila da se trebam abdestiti (kako bi mi dao ključ u slučaju da je zajednički toalet)… Prvo mi je ponudio da se abdestim pod lipom ispred pumpe, a za toalet mi je prvo vazio da se tamo ne može abdestiti, da to nije ispravno itd., a na moje pitanje ako se on abdesti kod kuće, da li se abdesti u kupatilu u kojeme se obično nalazi i wc, on je rekao da se toalet renovira. Pogledala sam ispred sebe ogromno zdanje koje se sastoji iz više objekata u kojem postoje najmanje tri toaleta… Rekla sam da nema problema i otišla od njega…

Usput sam se prisjećala raznih mjesta nemuslimanskog vlasništva i odnosa tih ljudi prema meni kada bih tražila mjesto za abdest ili namaz, koji su mi bez pogovora izlazili u susret.

Razmišljala sam o tom objektu koji stalno mijenja vlasnike i koji stalno propada i razmišljala o pozadini toga. U srcu me nešto steglo, samo što nisam zaplakla.

Stala sam na sljedećoj benzinskoj pumpi. Bila je to “Almy” pumpa .

Obratila sam se mladiću koji radi na pumpi i postavila isto pitanje kao i na prethodnoj pumpi, a on mi veoma ljubaznim glasom reče da ima mesdžid i abdestana. Subhnallah, ne znam da li zbog njegovog načina na koji je sa radošću objašnjavao i pokazivao na mjesto gdje se nalazi mesdžid ili zbog moje sreće nakon prethodnog razočarenja, osjećala sam kao da ne prolazi nijedno vozilo na prometnoj cesti, kao da nema nigdje nikog, samo ja i mladi insan koji se haman više raduje da bude na usluzi nego ja koja želim da klanjam namaz na vrijeme.

Ušla sam da uzmem ključ od mesdžida, a tamo još jedan mladi brat, divnog ahlaka, sa očiglednim zadovoljstvom pruži mi ključ koji sam osjetila kao ključ za rješenje svakog problema.

Otvorila sam vrata na koja su me uputili, za sobom zaključala i odmah na samom ulazu osjetila takav smiraj i zadovoljstvo kakvo nisam osjetila u mnogim našim ogromnim, luksuznim džamijama.

Morate ući u taj mesdžid kako biste mi povjerovali i kako biste shvatili da ne pretjerujem.

Preda mnom se našao predivan mesdžid sa abdesthanom i svime što je potrebno za smiraj u namazu jednog vjernika. Sve je besprijekorno čisto i veoma lijepo uređeno.

Klanjala sam namaz i dugo dovila za čovjeka kojem ni ime ne znam, a kojem je stalo do njegove vjere, koji se ne stidi svog vjerskog identiteta, za razliku od mnogih drugih, i koji je odlučio da veliki prostor, na savršenoj lokaciji za razne djelatnosti, žrtvuje za Allahovu vjeru i time omogući svojim radnicima, putnicima prolaznicima i svima onima koji vode računa o svom namazu, apsolutno sve uvjete za ibadete.

Ako ste iz naslova stekli utisak da je ovaj tekst reklama, potvrđujem, ovo je besplatna reklama u ime Allaha, čovjeka kojeg, vallahi, ne poznajem, ne znam ko je on i namjerno nisam pitala za njegovo ime kao ni za ime onoga koji nije vrijedan da mu ime spomenem.

Kaže Uzvišeni Allah: “Zar nagrada za dobro učinjeno djelo može biti nešto drugo do dobro?” (Er-Rahman, 60)

Ovakvi ljudi zaslužuju besplatnu reklamu među muslimanima. Ovakvi ljudi zaslužuju podršku muslimana isto kao što to ne zavređuju oni koji nisu dostojni muslimanskog novca!

Ponosim se ovim čovjekom i radnicima koji su dostojni da budu njegovi pomagači na Allahovom putu.

Sigurna sam da ima još takvih biznismena kao što je Suljo Hrvić iz Tešnja i njegovi sugrađani, porodica Ahmetlić, koji su čestiti primjeri ustrajnosti i ponosa pripadnosti islamu. Također i vlasnik Binga kojeg lično ne poznajem, ali o kojem čujem svaki hajr od njegovih zaposlenika.

Nema sumnje da ima još takvih čestitih primjera širom Bosne i Hercegovine i oni zaslužuju da budu spomenuti po dobru. Zaslužuju da budu istaknuti i podržani, ako ničim drugim, onda našim dovama da ih Allah pomogne, uzvisi na dunjaluku i na ahiretu, da ih zaštiti od šejtanskih spletki i pohlepe! Amin!

Nađa Dizdarević

Preuzeto sa Sebil.eu

#islam